Danas se normalan život ne može ni zamisliti bez tekuće vode u stanu i funkcionalnog vodokotlića koji naše tjelesne otpade odvodi daleko od nas. Nije uvijek bilo tako. To što mi to uzimamo zdravo za gotovo i kao nešto normalno, ne nešto što je udobnost već pravo, prije samo par stotina godina nije postojalo.
Prvi poznati sistem odvodnih cijevi, onih koje su predodređene da sa sobom daleko od ljudske naseobine nose izmet i mokraću, izgrađen je oko 2500. godine prije nove ere i to ni manje ni više nego u dolini Inda, u današnjoj pakistanskoj provinciji Sind, u gradu Mohendžo-Daro.
Njegov procvat počinje baš negdje u to vrijeme – što svakako nije slučajno, pošto je kanalizacija jedan od najvećih dometa svake civilizacije – a traje narednih hiljadu godina, tokom čega će na brdu iznad grada obima pet kilometara biti izgrađena citadela od cigle.
Kupatila i toaleti bili su povezani sa gradskim odvodima zemljanim cijevima, a otpad se izlivao na okolna polja, što bi svakom današnjem putniku kroz vrijeme koji bi se vratio u tu prošlost bilo prilično antiekološki i odvratno. Ali, njima vjerovatno nije bilo; ko zna, možda su sve to koristili i za neke druge, korisne stvari, možda nije propadalo.
Na tlu našeg kontinenta kanalizacija se prvo pojavljuje kod Etruraca, koji su razvili i način planiranja grada sa ulicama koje idu pod pravim uglom. Sve su ovo prenijeli Rimljanima, kojima su vladali do kraja 6. veka prije nove ere; posebno se među tim etrurskim kraljevima Vječnog grada isticao Servije Tulije, čiji zid i danas odolijeva zubu vremena.
“Cloaca Maxima” je bio najveći rimski kanalizacioni odvod koji je išao ispod grada, ali mreža tih cijevi u prijestonici nije bila onoliko velika koliko se obično misli; ono po čemu su međutim oni bili posebno poznati i ono što su doveli do savršenstva bilo je vodosnabdijevanje naše nasušno, bez koga se ni danas ne može zamisliti normalan život.
Spektakularni akvadukti – od kojih mnogi i danas postoje, neki služe kao mostovi dok su neki vršili svoju funkciju sve do početka 20. vijeka – dopremali su vodu u gradove koja se potom distribuirala po fontanama kroz olovne cijevi.
Često se danas uzimaju zdravo za gotovo ova zdanja, barem od većine ljudi, koja ne shvata veličanstvenost poduhvata gradnje jednog akvadukta; jer, pošto je voda morala da se sliva od izvora pa niz njega, često i uzbrdo i na gore, rimski inžinjeri su pri gradnji morali da vode računa o bezbroj stvari ne bili se tok dokopao cilja.
Međutim, sa slomom prve panevropske imperije – imenom: Rimske – vodovodni i kanalizacioni sistemi su zapostavljeni; djelom zato što je većina ljudi koja je znala da ih održava stradala pa je znanje izgubljeno, ali prije svega zbog nedostatka interesa među vladajućom klasom novopridošlih i poludivljih naroda koje nije zanimalo gdje će da obave nuždu i čime će da se obrišu.
Istini za volju, srednjovekovni manastiri održali su ovu tradiciju i imali su tokom ovog perioda evropske istorije relativno dobar kanalizacioni sistem, ali je većina ljudi prosto-naprosto svoj izmet i svoju mokraću prosipala iz noćnih posuda kroz prozore. Pa sad, ako nekome padnu na glavu, šta da se radi, što ne gleda gore dok se šeta.
Tako su fekalije padale sa neba i tekle ulicama stvarajući nesnosni smrad koji se vjerovatno osjećao na kilometre; neka novija istraživanja dovode u pitanje ovakvu sliku, pošto je bilo gradova koji su takvo ponašanje žestoko kažnjavali, pa ostaje da se vidi u kom će pravcu ubuduće ići istoriografija. Treba reći i da u Parizu potkraj srednjeg vijeka i početkom novog počinje da se gradi kanalizacioni sistem, ali ostaje prilično usamljen.
Ni na drugoj strani Atlantika nije ova tekovina civilizacije ostala nepoznata; znamo da su Inke na ulicama svoje prijestonice Kuska izgradile mrežu kamenih kanala kroz koje se slivala voda sa okolnih planina.
Stanje u Evropi je međutim ostalo manje-više katastrofalno nehigijensko i tokom 19. vijeka, posebno u prenaseljenim gradovima kao što su bili London, Pariz i Njujork, jer je snabdijevanje vodom bilo neadekvatno, a i broj kanalizacionih cijevi je bio minoran i nedovoljan za divovski rast broja stanovnika. Međutim, vlade zapadnih zemalja su shvatile da je vrag odnio šalu zbog epidemija tifusa, pa se zakonima o zdravstvenoj zaštiti došlo naposletku i do poboljšanja na ovom polju.
Danas se život praktično ne može zamisliti bez tekuće vode u stanu koja nam omogućava da se napijemo ove tečnosti kada smo žedni, da se umijemo i operemo zube, da se okupamo.
A ne može se zamisliti ni bez punog vodokotlića koji naše tijelesne otpatke nosi negdje gdje neće smrditi: barem ne nama. Još uvijek nismo u potpunosti riješili problem otpadnih voda. Istina je da više nismo njima direktno ugroženi, ali posljedice po planetu ne mogu biti dobre kada osam milijardi ljudi na planeti svakodnevno olakšano ustaje sa WC šolje.
(Telegraf.rs)
No comments:
Post a Comment