VODA prati čovjeka od rođenja do smrti. Ta veza traje od prvoga kupanja novorođenog djeteta do pranja preminulog prije pogreba, što je običaj mnogih naroda. Riječ voda jedna je od prvih riječi koje dijete nauči izgovarati i zato je na gotovo svim jezicima vrlo kratka, obično dvosložna. No ta jednostavna riječ označava vrlo kompleksan i širok pojam. Uz to što je voda najzastupljenija stvar u građi svih živih bića, pa se može reći da je voda život, voda je i transportni medij, voda je sredstvo za proizvodnju energije, voda je uzgajalište hrane, voda je roba, voda je lijek, voda je prostor za rekreaciju, voda je sportsko borilište, voda je česta granica između država, kultura i religija. voda je trajna inspiracija umjetnicima, voda je mit, ali voda je i prepreka, voda je opasnost, voda je štetočina, voda je ratište, voda je ubica, voda je grobnica.
Uz vodu su se razvijale stare civilizacije i gradili grandiozni objekti. Poznato je iz zapisa sa spomenika, “Palermskoga kamena”, da su u doba kralja Škorpiona iz prve dinastije, koji je vladao starim Egiptom oko 3200. godine prije Krista, izgrađeni kanali za navodnjavanje vodom iz Nila. Za vrijeme kralja Menesa, takođe iz prve egipatske dinastije, izgrađena je brana na Nilu, kako bi njegov glavni grad Memfis bio izgrađen uz plodno tlo nastalo riječnim nanosom. Oko 2850. godine prije nove ere, u doba treće ili četvrte dinastije, izgrađena je, oko 30 km od današnjega Kaira, velika brana Sad el-Kafara na vadiju Garava, čiji se ostaci mogu vidjeti i danas. Nevjerovatno velika brana i za naše pojmove izgrađena je oko 1850. godine prije Hrista za vladanja faraona Amenemhata III. Bila je duga čak 36 km, a njenom izgradnjom je oko 130 km2 močvarnog zemljišta pretvoreno u plodno tlo. I druge stare civilizacije bile su zavisne od vode. Tako su poznati veliki sastavi za navodnjavanje u Mezopotamiji (Babiloniji). Podzemne galerije (kanati) za zahvatanje podzemne vode građene su u Perziji (na području današnjeg Irana) i koriste se u gotovo nepromijenjenom obliku već 7000 godina. U drevnoj Kini su, oko 2280. godine prije Hrista, za vladanja cara Velikog Jua, na rijeci Hoangho izgrađene brane i nasipi za odbranu od poplava, a cijeli sastav služio je i za navodnjavanje. Zbog svega toga normalno je da je voda postala i predmetom naučnih istraživanja. Evropski naučnici su tek krajem sedamnaestog vijeka otkrili porijeklo vode i kruženje vode u prirodi (hidrološki ciklus). Prema mišljenjima iz toga doba prirodni kružni tok vode sastoji se od tri komponente: 1. mora i u vrlo maloj mjeri vegetacije (zbog evaporacije i evapotranspiracije), 2. oblaka (zbog transfera, kondenzacije i oborina) i 3. kopnenih površinskih i podzemnih voda koje, s izuzetkom fosilnih voda, zatvaraju ciklus ulivajući se u more.
Prva naučna hidrološka knjiga u zapadnjačkoj civilizaciji bila je “De l’origine des fontaines” (Nastanak izvora); napisao ju je Pierre Perrault, a izdao Pierre Le Petit 1674. godine u Parizu. U knjizi je prikazan bilans vode za gornji tok rijeke Seine. Engleski naučnik Edmond Hali je 1687. godine proračunao evaporaciju Sredozemnog mora i uporedio dobijene rezultate sa veličinom dotoka vode rijekama. Francuski matematičar de la Hire je izgradio tri lizimetra, tj. uređaja za mjerenje evapotranspiracije biljaka. No, izvan Evrope o vodi se mnogo prije razmišljalo na naučni način. Tako postoje kineski zapisi o kružnom kretanju vode u prirodi koji su nastali oko 500 godina prije nove ere. U Indiji je Kautilja, ministar u dinastiji Mauria, koja je vladala od 321. do 185. godine prije Hrista, mjerio količinu kiše lavorom smještenim ispred seoskoga skladišta.
Korejanci su započeli sa sastavnim mjerenjem oborina još 1441. godine, a ono neprekidno traje do danas! Zanimljivje i podatak da je u Kini još 1574. godine organizovana dojavna služba čiji je zadatak bio obavještavanje stanovništva o opasnosti od poplava Žute rijeke, a obavljali su je konjanici koji su mogli jahati brže od kretanja vodnoga vala. Zbog svoje važnosti, voda i njeno korišćenje postali su i predmetom zakonodavstva. Već je Hamurabi oko 1700. godine prije Hrista, zakonom uredio navodnjavanje, izgradnju kanala i ostale aktivnosti vezane uz korištenje vode. Kao i na većinu drugih pravnih normi, i na zakone koji se bave vodama temeljni je uticaj imalo rimsko pravo. Iz njega je u javne i građanske pravne sastave preneseno načelo koje kaže da je vlasnik zemljišta ujedno vlasnik i svega iznad i ispod toga zemljišta (usque ad sidera, usque ad inferos). Kao posljedica toga, ako je zemljište zajedničko, tj. opšte vlasništvo, voda je javno dobro, a ako je zemljište privatno, i voda je privatna. Takvi zakoni primjenjivali su se tokom najvećega dijela istorije u Evropi, a preko Španije preneseni su i u Latinsku Ameriku. U islamskim zakonima, prvenstveno zbog klimatskih uslova, odnosno stalne oskudice vode u zemljama gdje su se oni primjenjivali, podzemnoj vodi posvećena je znatno veća pažnja. Po tim zakonima niko nema pravo vlasništva nad vodama i one čine opšte dobro. Priznaje se međutim vlasništvo nad bunarima, koje daje vlasniku ekskluzivno pravo ili mu osigurava prioritet korišćenja. Takođe su vrlo detaljno propisana prava i redoslijed uzimanja vode od strane drugih korisnika. Osim toga, zbog zaštite potrošača od prevelike eksploatacije, primjenjuje se i “pravilo harema” (nedodirljivog područja) prema kojemu vlasnik bunara ima nepovredivo pravo kontrole određene zone oko bunara u kojoj je zabranjeno kopanje novih bunara. Promjena odnosa prema vodi u Evropi datira iz vremena Napoleona, kada se u zakone uvodi pravo korišćenja i uživanja, te pojam zloupotrebe (utendi, fruendi et abutendi).
(TehnologijaHrane.com)
No comments:
Post a Comment